HISTORIJA
Ban Kulin je 29. avgusta 1189. godine zaključio trgovački ugovor sa Dubrovačkom Republikom, poznat i kao “Povelja Kulina bana”. Ovo je jedan od najranijih državnih dokumenata na Balkanu, napisan Bosančicom, starim bosanskim pismom. U ovom dokumentu se prvi put spominje Bosna i njeno Bošnjansko stanovništvo. Više o Bosni i okolini.
Kada su Osmanlije osvojile Balkan, okončana je nezavisnost Bosanskog kraljevstva. Osmanlije su vladale Bosnom od 1463. do 1878. godine. Više o Bosni pod Osmanlijama.
Godine 1878. Berlinski kongres stavio je osmansku pokrajinu Bosnu pod austrougarsku upravu, čime je započela veza između Bosne i Austrije. Godine 1912. donesen je islamski zakon u kojem je vjera službeno priznata. Bosansko stanovništvo u monarhiji nazivalo se Bošnjacima, bez obzira na vjersko uvjerenje. Više o Bosni i austrougarskom carstvu.
Veliki broj Bosanaca došao je u Austriju početkom 20. stoljeća. Velika većina bosanskih Austrijanaca, međutim, emigrirala je u Austriju za vrijeme i nakon agresije na Bosnu (1991-1995). Prema statističkim podacima Austrije (januar 2016.), više od 162.000 ljudi iz Bosne živi u Austriji. Najveće bosanske zajednice u Austriji su Beč, Vels i Linz, a slijede Salzburg i Graz.
Već tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu i prvog vala izbjeglica u Austriju, ljudi iz Bosne i Hercegovine počeli su se organizirati za pružanje humanitarne pomoći Bosni.
Šta je etnička grupa?
VGG definiše etničke grupe kao „grupe austrijskih državljana koji žive i imaju prebivalište u dijelovima savezne teritorije s nenjemačkim maternjim jezikom i vlastitom etničkom pripadnošću.” Ova definicija je stvorila velike probleme u raspravi o priznavanju Roma i Sinta i ne duže odgovara modernoj mobilnosti ljudi. Isključuje četiri od šest priznatih etničkih grupa iz jezičkih prava.1
Samo promjenom ove definicije, a posebno prava vezanih za koncentraciju pripadnika manjina u pojedinim područjima, npr. B. Romi i Sinti, Slovaci, Česi i Mađari u Beču i Slovenci u Štajerskoj imaju de facto pristup manjinskim pravima.
Pitanje “novih” manjina je takođe teško. U VGG-u nije povučena precizna granica za „stare“ manjine (trenutno: Hrvati, Slovenci, Mađari, Česi, Slovaci i Romi i Sinti). Međutim, relevantni pravnici su kriterijum „domaći“ uvek tumačili restriktivno i prevodili ga kao „najmanje tri generacije koje žive u dotičnom naselju“. Nove grupe koje su zainteresovane da budu priznate kao etnička grupa su stoga primorane da opravdaju sopstveno postojanje.
Bolja definicija koja je u suprotnosti s gornjim tumačenjem:
“Izraz manjina odnosi se na grupu koja je brojčano manja od ostatka stanovništva jedne države, u nedominantnom je položaju, čiji pripadnici – kao građani te države – imaju etničke, vjerske ili jezičke karakteristike koje se razlikuju od oni od ostatka stanovništva su drugačiji i koji, čak i ako se ne izgovaraju, pokazuju osjećaj solidarnosti u očuvanju svoje kulture, tradicije, vjere i jezika.”2
Temeljno pitanje koje se ovdje postavlja je da li država može odbiti priznanje svojim građanima, koji stvarno postoje i koji zbog jezičkih i kulturnih karakteristika zapravo čine etničku grupu, postavljajući same kriterije na način da odbijanje priznanja na kraju izgleda legalno.
Bosanci kao manjina
Mi kao osobe koje žive u državama koje su članice Europske unije a bosanskog porijekla vjerujemo da će uskoro doći vrijeme za priznavanje Bosanaca kao etničke grupe u Austriji.
Biti priznat kao manjina znači prije svega dobiti potvrdu o izuzetnom doprinosu istorijskom, kulturnom i političkom razvoju zemlje i društva.
Postoji mnogo razloga za priznanje, a mi bismo izdvojili neke:
Istorijski razlog
Bosna i Hercegovina je jedina država koja je pripadala Habsburškoj monarhiji i čija migrantska grupa još nije priznata kao manjina u Austriji.
Bosanci su u to vrijeme bili vjerni građani i lojalni branioci zajedničke domovine: drugi bosanski puk bio je najodlikovaniji puk u austrougarskoj vojsci.
Mi Austrijanci imamo razloga da se stalno i sa zahvalnošću sjećamo sinova Bosne i Hercegovine.
dr. Adolf Schärf, savezni predsjednik od 1957. do 1965., služio je u Bosanskom puku br. 2 od marta do oktobra 1915. godine.
Bošnjačko groblje u Lebringu (vojno groblje sa 805 Bosanaca) neodvojivi je dio zajedničke historije Austrije i Bosne i ujedno dokaz za nove stare Austrijance da je bosanska krv vezana za austrijsko tlo više od jednog stoljeća.
Društveno-politički razlog
Austrijanci bosanskih korijena mnogo doprinose razvoju Austrije.Statistika Austrije potvrđuje da su Bosanci jedna od najbolje integriranih grupa stranaca u Austriji.
Njihova zaposlenost je slična onoj u Austrijanaca. Za to što se Bosanci dobro snalaze na tržištu rada u velikoj mjeri zaslužne su žene – one rade mnogo češće od ostalih migranata. Bosanci pridaju veliki značaj obrazovanju svoje djece i natprosječni su u završavanju srednjih škola i univerziteta.
Više od 200.000 građana bosanskog porijekla koji žive u Austriji žele se i dalje osjećati sigurno u Austriji i ne biti izloženi stigmatizaciji.
Očuvanje naroda
Kao što je navedeno u Zakonu o nacionalnim manjinama, Bosanci su također grupa austrijskih državljana sa sjedištem ovdje sa nenjemačkim maternjim jezikom i sopstvenom nacionalnošću.
Kao građani ove države, mi imamo etničke, vjerske i jezičke posebnosti: naša kultura, tradicija i jezik se razlikuju od kulture, tradicije i jezika ostatka stanovništva.
Želimo da sačuvamo i zaštitimo svoj jezik i našu etničku pripadnost, jer samo tako možemo još više doprineti razvoju Austrije.
Sirađ Duhan
Vijesti
BADEU Vas poziva na razgovor sa akademskim slikarom Ismarom…